secret of mana
28.03.2006., utorak
she's my baby
|
Joj, baš sam crkotina. Danas sam na nogama cijeli dan, bio sam na faksu i cijeli dan sam imao vježbe, užas jedan. Sva sreća da nemam svaki tjedan sve vježbe, danas se baš pogodilo da sam imao sve. Joj. Nego, baš mi je drago što Ju imam. Ona je zbilja jedna jako posebna cura. Ne znam šta bi radio da nemam nju u svom životu. Ona je valjda jedina koja me može razveseliti u ovakvim trenutcima a da se ni ne trudi. Upravo sam pričao s njom preko ICQ-a i odjedom me preplavio neki osjećaj topline i radosti. Imao sam osjećaj kako je odmah ovdje pored mene. I kao da ne postoji tih 200 kilometara između nas. Svaki puta se začudim kada se tako nešto dogodi iako se to događa dosta često, čak i nakon što smo skoro tri godine zajedno. Zbilja me je začarala ta cura. A ja ne mogu ni počet opisivat koliko mi je drago zbog toga i koliko sam sretan. Jedva čekam da ju vidim, idem ovaj vikend do nje i jedva čekam da ju pogledam u oči i kažem joj koliko ju volim i koliko mi znači u životu. Jedva čekam. I da se poševimo onako vatreno kako samo mi znamo. She's the one for me! |
27.03.2006., ponedjeljak
black
|
Zajednički prijatelj mene i moje cure mi je rekao kako je pričao nešto s njom i da mu je onda rekla da je pjesma koju on ima na blogu njezina pjesma jer ju je slušala dok je bila zaljubljena u nekog tipa. Nato se on začudio kako je ona imala život prije mene. A ja sam se zapitao dali ona ima nešto što ju tako veže uz mene. U jednom trenutku sam se osjećao kao neka zamjena. No to je bio samo tip of the iceberg. Nismo se već dugo čuli kako treba. Ona studira u Rijeci, a ja u Zagrebu, i inače se čujemo svakodnevno barem porukama. Ali nekako u zadnje vrijeme nikako da se pogodimo. Ja baš nemam para na mobitelu, a ona nema baš vremena jer je učila cijelo vrijeme za ispite i kolokvije kojih je imala hrpu u zadnje vrijeme. I nikako da se pogodimo da se oboje koncentriramo jedno na drugo. Ne znam, baš sam se glupo osjećao. Ali sam shvatio da je to sve privremena glupost i da će sve bit ok čim popričam o tome s njom. I čuli smo se onda danas. I nakon kraćeg razgovora mi je bilo puno lakše. Ali ne baš potpuno jer mi zbilja nedostaje. Ne mogu ni počet opisivat koliko mi nedostaje, i koliko mi treba. I love the little girl! |
26.03.2006., nedjelja
the fer witch project
Sinoć smo išli van opet sa prijateljem i njegovim dečkom. Nekako sam se potpuno navikao na to i taj dečko je zbilja ok. Drago mi je što su i druga dva prijatelja koji su išli sad prvi puta s njime van isto tako prihvatili njega i shvatili da je ok. Ali nešto se sa prijateljem događa, baš je čudan u zadnje vrijeme, čudniji nego inače. Imam neki osjećaj da je baš sjeban totalno, ali ne znam kako da mu pomognem. Sve mi se čini da mu ni ne mogu nikako pomoći. Ali vjerovatno si umišljam previše, inače sam sklon tome.  Naime, on je shvatio da će vjerovatno past godinu opet i da mu se neda više s time zajebavat, još ima problema doma nekih, a sad to sa tim dečkom, ne znam dali mu to pomaže ili odmaže. Uh. On inače baš i nije netko ko bi se išao živcirat zbog toga. Što se faksa tiče, zna da može to položit sve, ali mu se valjda neda s time zezat. A za probleme doma on stvarno nije ništa kriv, i on to zna. I zna da se ne vrijedi živcirat time. Barem ne do te mjere da poludi. Valjda će bit ok. Nadam se. I da, onda smo na kraju završili nas trojica na FERu u pola 4 u noći i pisali blog od jednog od njih. Baš je bilo zanimljivo. Super je bilo vani. |
24.03.2006., petak
i followed trough
|
Moj Posao je zbilja super stvar. Našao sam par zbilja super poslova, preko studentskog ugovora, tiču se IT industrije što je usko vezano sa mojim studiranjem (FER). Naravno, pošto sam tek druga godina, nemam još dovoljno znanja da bi se mogao prijaviti za takav posao. Moje trenutne sposobnosti što se tiče programiranja i izrade web stranica sam razvijao sam nevezano uz fakultet. Naravno, još nisam dosegao razinu znanja potrebnu za neki bolji posao, ali moram se pohvaliti da mi baš i ne fali previše. O izradi web stranica znam dosta, moram još samo popunit neke sitne rupe u znanju i to je to. Sad se bacam na posao. E da, još zbilja super stvar što se toga tiče - većina poslova je tako izvedena da u biti ne moram ni imati nikakav fizički kontakt sa "poslodavcem". Sva komunikacija među nama se odvija telefonom i putem interneta, a zadani posao radim sam kod kuće kad god ja to hoću. Jedini uvjet je, naravno, poštivanje zadanog roka. Po meni je to odlično pošto mi je raspored predavanja ubitačan. Još se samo nadam da će uspjet to sve skupa proć i da ću uhvatit neki takav posao - posao iz snova. |
22.03.2006., srijeda
breaking the habit
|
Ja imam plan. Moj plan je ovakav: odem do SC-a i nađem tamo nekakav posao, bilo kakav, glavno da nešto nađem. S time ću postić više ciljeva: prvo - imat ću nešto novaca za da si mogu ispunit neke svoje hirove, trenutni mi je laptop, a pošto mi starci definitivno ne mogu priuštit sada devet-deset tisuća kuna za malo bolji odlučio sam malo i ja pomoć. Drugo - malo ću si popunit dan nekakvim korisnim stvarima osim tv-om i trošenjem novaca na internetu ili mobitelom i valjda postić nekakav osjećaj zadovoljstva. I treće - valjda ću se rješit ovog osjećaja beskorisnosti koji me cijelo vrijeme prati. Ima tu još stvari - vidit ću kako je to zaradit svoje novce, i vidit ću šta je to trud i zalaganje jer definitivno ne smijem popustit na faksu, tj. moram još malo popravit prosjek (nije da je sad loš, ali mora bit bolji ako želim u dom slijedeće godine). Znam da sad očekujem puno od svega toga, vrlo je vjerovatno da se to tako neće dogodit, ali sada baš imam vrlo jaku želju da to napravim do kraja. Nažalost, koliko sebe poznajem i kolika sam lijenčina sigurno neću ni otić do SC-a. Jednostavno ću morat sam sebe iznenadit i napravit to. Ionako oduvjek govorim da sve treba probati, pa zašto ne i to, mislim - morat ću prije ili poslije. ;-) Znam ni da neću sad dobit neke masne pare samo zato jer sam se ja tako sjetio. Ali ako do ljeta skupim barem 1000 kuna ja sretan, a vjerujem i moja stara. Dakle, držim si fige. hehe. |
19.03.2006., nedjelja
the love song
|
Moj prijatelj je gay. Čudno se osjećam, ne znam. Nemam problema s time što je on gay ili nešto. Nekako sam to i očekivao. Otkako sam ga upoznao mi se činilo da je gay, samo što onda još on to nije ni znao. Prvo smo se zajebavali na tu temu godinama i onda odjednom ta zajebancija više nije bila SAMO zajebancija nego je prešlo u nešto ozbiljnije i prošli tjedan je svima objavio kako je zaključio da je biseksualac. I sad se viđa s nekim tipom već par dana. Kaže da je mu je u biti dobro, ali se jako čudno osjeća. Nije mu pomoglo to što ga je cura ostavila zbog njegove male avanture. OK, to je znao da će mu se dogodit, ali šta je, tu je. Nisam od onih koji misle da je homoseksualizam bolest i da se treba izliječit, barem se takvim smatram, ali sve mi je ovo malo prenaglo. Nisam imao priliku do sada biti u društvu homoseksualaca. Na kraju krajeva, i to su ipak samo ljudi, ništa više. No još uvijek mi se gadi pomisao da vidim dva tipa na ulici kako se ljube ili nešto, ali to je zasluga stereotipa i predrasuda društva. Mislim, ako se mogu cura i tip ljubit na javnom mjestu, zašto nebi mogli i dva tipa ili dvije cure? Bilo bi nepravedno zabranit jednima da se ljube, a drugima ne. Je da je to protiv Crkve i nije prirodno i ne-znam-kakvih-još-ne-argumenata, ali tko još uvijek sluša Crkvu? Mislim - koliko ljudi puši i pije? Koliko ih psuje, a tek seks prije braka, nedaj bože da upotrebiš kondom, jer to je također protiv Crkve. A u prirodi se također pojavljuju slučajevi homoseksualnih odnosa. Postoje neke vrste riba koje su gay, uočeno je takvo ponašanje i kod nekih sisavaca. Ne znam sad detalje, trebalo bi malo guglat. Ovaj vikend sam upoznao tog njegovog prijatelja. I moram priznat da mi se na prvi pogled zgadilo sve to. Tip je onaj tipični gay, ekstremno feminiziran, onaj ženskasti glas i sve. Ali kako je večer odmicala sam u biti skužio kako je i on samo čovjek. Zajebavao se cijelo večer s nama i u biti je ok tip kada ga malo bolje upoznaš. Eto, bye. |
08.03.2006., srijeda
transformers
|
Šta se sa mnom događa? Čini mi se da sam predugo u ovom Zagrebu, kao da gubim dodir sa samim sobom. Gdje je onaj pristojan dečko koji se ustajao gospođama u tramvaju, koji je pomagao doma oko kuće, koji je svoje sukobe rješavao na pristojan i civiliziran način? Zadnji puta kad sam išao natrag u Zagreb sam u vlaku rasplakao neku ženu pred troje njene unučadi samo zato jer je sjela na naša mjesta (mi smo imali rezervaciju). Ok, probale su cure pristojno, ali se nije htjela dić. Danas sam neku babu poslao u kurac, mislim, to je i zaslužila, ali stari ja to nebi rekao. Gužva na trgu, žurim se na tramvaj, ona sa tramvaja, zabije se u mene, i počne vikat da sam derište, da ne gledam kud hodam itd. Čuo sam ju jasno i glasno unatoč tome što sam slušao walkman, i to dosta glasno. Cura mi je već spomenila par puta da sam nekako drugačiji nego prije, pa sam se konačno zapitao o čemu se radi, i što želim od sebe. Zaključio sam kako želim biti nešto između onoga što sam bio i ovoga sada. Pristojan, dobar dečko iz susjedstva, ali opet dovoljno slobodan da ne dam da gaze po meni i da se znam obranit kad neko pljuje po meni. To je moj cilj. Nije to sad drastično nešto, šta ja znam, jednostavno mi se ne sviđa ono u što se pretvaram. Pa sam odlučio krenuti malim koracima. Nekad pomoći po kući, oprat suđe da ne mora sestrična nakon cijelog dana na poslu, ustat se u tramvaju starijim ljudima, kada me netko opet napadne da ne gledam kuda hodam, da stojim na vratima u tramvaju itd, odgovorim što pristojnije iako takav odgovor definitivno nije zaslužen :-) . Takve sitnice. Možda se počet aktivnije nečime bavit, ima hrpa stvari koje me zanimaju ali nikad nemam vremena zato što moram cijele dane gledat tv. Pa ću onda nakon nekog vremena vidit šta ću sa sobom. |
27.02.2006., ponedjeljak
joan of arc
|
Jučer sam konačno gledao Ivanu Orleansku sa Millom Jovovich. I moram priznat da mi se sviđa film. Općenito volim takve fimove, no što mi se posebno svidjelo je način na koji je prikazana sva borba i ubijanje "u ime Boga", i pokazuje lakovjernost ljudi. Oni su sljedili jednu ludu curu koja je rekla da je messenger from God, samo zato jer je to rekla. A na kraju ispadne da cura ima šizofreniju i da sve to zamišlja cijeli svoj život. Eto. Film pokazuje apsurd takvog ponašanja uopće. Neće Bog bit na jednoj strani, a na drugoj ne. Pa šta su mu ovi drugi toliko skrivili? A i fora je film općenito, pun je nekih smiješnih scena. Ko ga nije pogledao, samo naprijed. :-) Da, i još jedna zanimljiva stvar. Kaže mi cura da su na faksu (psihologiji) učili da šizofreničari, autisti, i kojekakvi drugi luđaci imaju neke djelove mozga slabije razvijene, npr. centar za govor, ili ravnotežu. Dok su im drugi, još ne istraženi dijelovi mozga jače razvijeni nego u nas običnih smrtnika i ti im dijelovi omogućavaju da "vide" neke stvari koje mi ne vidimo. Možda telepatija, telekineza, ili ko zna šta sve ne, u svakom slučaju tema za "Na rubu znanosti". S obzirom na to, možda je netko i vidio Boga ili nešto slično. I ako je i pokušao nekome reći automatski je bio proglašen ludim i neuračunjivim i bačen je u ludnicu. Tako da ako netko i ima neke natprirodne mogućnosti neka šuti o tome ako ne želi u ludnicu.hehe. |
24.02.2006., petak
one more cup of coffee
|
Baš je dosadno. Kako sam ispunio svoju kvotu ispita za ovaj mjesec, shvatio da odjednom imam previše slobodnog vremena. I ne znam šta da radim. Počeo sam s uobičajenim ljenčarenjem ispred televizora, pa malo igranja s kompom, pa internet. Više ne znam šta da radim. Bilo mi je super prvi dan, i dio drugog. Ali sad već zbilja ludim. Sljedeći tjedan opet počinju predavanja pa sve opet ispočetka. Eto vidiš, toliko mi je dosadno da sam zaboravio popit kavu, često mi se do događa u zadnje vrijeme, a onda me počne bolit glava. Mislim da sam postao ovisan o kavi. Baš mi se sviđa miris kave. I ne one espreso iz kafića, već prave domaće turske kave. Mislim da je to nešto najbolje što je čovjek smislio. I ne mislim sad samo na samu šalicu kave. Nego na cijeli ritual ispijanja kave. Od samog kuhanja, do izležavanja u fotelji ispred televizora uz simpsone i polako ispijanje najdražeg mi napitka. Ili kad se izvalim na krevet, čitam stare dylan dogove i šalica s kavom na stolu pored. Ma jednostavno, uživancija, mozak na pašu. U tim trenutcima mi ništa ne smeta, zaboravim na sve, samo se odmaram, i uživam... :-) |
19.02.2006., nedjelja
in god we trust
|
Mislim, zašto sad oni muslimani prave toliku strku i tolike nerede oko par karikatura. Jasno mi je da vjeruju u Alaha i Muhameda kao proroka i sve to, ali ipak mislim da su malčice pretjerali s tim neredima. Koliko samo postoji filmova, stripova, karikatura, animacija, viceva, psovki i ko zna čega ne još gdje su isto tako isprdavani i neki ključni likovi u kršćanstvu pa svejedno ne idemo radit nerede po svijetu. Čini mi se da uopće nije poanta u tome da oni brane svoju vjeru nego jednostavno uživaju u tome da rade nekakve nerede cijelo vrijeme. Onda se povlači pitanje same vjere u Boga uopće. Poznajem puno ljudi koji su isto kao i ja postali kršćani jednostavno zato jer su tako svi radili. Skoro nitko od njih ne vjeruje u Boga, niti u ikakvu "višu silu" ili nešto. Ja osobno vjerujem u Boga, tj. da postoji nekakva sila koja postoji negdje među nama. Ali Crkva i sva ta sranja - ne. Oduvijek sam govorio kako je Crkva najveća mafija od svih. Od pamtivjeka pletu svoje prste u vlast i govore nam kako da živimo, šta da radimo, a oni? Oni sada voze najnovije aute, imaju najbolje mobitele, klimu i sva druga čuda današnjeg svijeta. Kada malo bolje razmislim, većina prihoda crkve su dobrovoljni prilozi. A većina tih dobrovoljnih priloga dolazi od najsiromašnijih ljudi, od starih bakica koje jedva hodaju ali slijepo vjeruju u spasenje i još sljepije - da će ono doći ako budu svaki dan u 6 sati išli na zornicu i ako daju svoje novce Crkvi. I one priče što nam je časna sestra prodavala na vjeronauku da su svi prihodi dobrovoljni, nitko nije obavezan dati ništa Crkvi, a onda mi dođe svečenik svetit kuću i TRAŽI novce. Zaključak - crkva sucks, no nisam to htio reći, počeo sam u biti pričati o tome kako vjerujem u Boga ili već neku silu. Nije to vjerovanje kao - pročitao sam Bibliju i slijepo vjerujem od riječi do riječi. Mislim, to je knjiga kao i svaka druga - napisali su ju ljudi, sa svim svojim ljudskim sranjima. Znači, pretjerivanje, laganje i mašti na volju. Baš sam nekidan komentirao sa kolegom s faksa, koji je većinu svog života proveo istraživanjem svjetskih vjera, kako je Biblija jako dobro smišljena knjiga, sve priče su napisane alegorijom, i sve su višesmislene. Postoji takozvana crna biblija, za koju kažu da je samo Biblija naopako čitana. Naravno, to je samo drugo tumačenje priča iz biblije. Vjerujem da postoji nekakav Bog. I ne zato jer zbilja postoji, ili jer ima ili nema neko znanstveno objašnjenje, nego zato što ljudi moraju vjerovati da ih nešto čuva, bila to neka hamajlija, bog, Harry Potter ili šta već. Jednostavno mi se čini da je tako lakše prolazit kroz sva sranja koja nam se dešavaju. Ali isto tako mislim da nije potrebno posvetiti cijeli svoj život vjeri, to je samo sporedna stvar koja bi nam trebala pomagat da se lakše nosimo sa svime. I ne, ne postoji "veliki plan" za svakog od nas. To je čista glupost, i kad ti netko kaže: god works in misterious ways, ili sve je to suđeno, da ti možda bude lakše što ti je umro netko blizak - čisto sranje. Meni nije bilo lakše. |